Problem samostalnog kretanja osoba sa oštećenim vidom postoji od kad postoje i osobe sa oštećenim vidom, a osobe sa oštećenim vidom postoje od kad postoji i čovečanstvo. Vjeruje se da je štap bio njihovo prvo pomagalo za samostalno kretanje. Na to ukazuju istorijski izvori iz daleke prošlosti u: Svetom pismu, mitologiji, legendama.To se vidi i na crtežima od prije 20 hiljada godina nađenih u pećinama.
Danas u svijetu postoje i mnogo savremenija pomagala za kretanje osoba sa oštećenim vidom:elektronska, senzorska, laserska I sl.koja osobama sa oštećenim vidom olakšavaju kretanje ali prave zamene za bijeli štap ipak još uvjek nema ili bar ne tako jednostavne, jeftine i praktične istovremeno.
Naravno i zvučni semafori su revolucionarno otkriće, ali njihova pomoć se ograničava samo na prelaženje frekventnih raskrsnica,što i nije malo. Može se reći da bjeli štap zajedno sa ostalim pomagalima ipak predstavlja dosta dobru kompenzaciju za nedostatak vida,ali problemi samostalnog kretanja osoba sa oštećenim vidom i pored toga još i danas postoje ,i sve su složeniji kako zbog enormnog povećanja saobraćaja tako i zbog neprikladnih građevinskih rješenja koja otežavaju kretanje osoba oštećenog vida i drugih osoba sa invaliditetom.Poseban problem predstavljaju nepropisno parkirana vozila,otvoreni a nezaštićeni šahtovi,postavljanje privremenih prepreka,kao što su reklamni panoi,stubići i slično.To se dešava svakodnevno, pa su osobe sa oštećenim vidom prinuđene da se oprezno kreću.
Orjentacija i samostalno kretanje osoba sa oštećenim vidom u prostoru
Prostorno orjentisanje i kretanje ulazi u svaki oblik ljudskog života.Kada je riječ o ljudima sa oštećenim vidom treba naglasiti da dostignuti nivo u prostornom orjentisanju i samostalnom kretanju odredjuje stepen njihove socijalne i ekonomske nezavisnosti. U stvarnosti za osobe sa oštećenim vidom sposobnost za samostalno kretanje znači život. Vježbe prostornog orjentisanja i samostalnog kretanja treba da budu usmjerene ka maksimalnom aktiviranju preostalih čula:sluha,taktilno-kinestetičkog analizatora i mirisa kao i na razvoj odredjenih intelektualnih sposobnosti,značajnih za orjentaciju i samostalno kretanje.
Prostornim orjentisanjem i samostalnim kretanjem osoba sa oštećenim vidom,u svijetu se bave mnogi naučnici.Kada je riječ o prostornom orjentisanju osoba sa oštećenim vidom,ima se u vidu orjentacija u velikom prostoru medju krupnim predmetima:ulice,zgrade,naselja i drugo-makro prostor. I u malom prostoru: radno mjesto, soba, male površine-mikro orjentacija.
Sve su to različiti uslovi u kojima osoba sa oštećenim vidom mora da ispolji sebe kako bi se valjano postavila i snašla.
Orjentacija i samostalno kretanje osoba sa oštećenim vidom ima psihofizički aspekt,zasnovan na složenom uzajamnom dejstvu čovjekovog tijela u cjelini sa socijalnom sredinom. Što su predstave u psihologiji potpunije i bogatije,to je orjentacija u prostoru i samostalno kretanje osoba sa oštećenim vidom bolja i sigurnija .Orjentacija je praktično izraz posebnih predstava.S obzirom da osobe sa oštećenim vidom ne mogu primiti predstave vizuelno,oni mobilišu preostala čula: Sluh, dodir, miris, ukus, temperaturu, taktilno-kinestetičke osjećaje i drugo. Isto tako treba znati da čovjek raspolaze prostornim mišljenjem pa zahvaljujući tome on stiče bogata iskustva u orjentaciji i kretanju. Svako iskustvo je dragocjeno za orjentaciju i uspješno samostalno kretanje. Oni često pri kretanju moraju da koriste sve oblike svoje senzibilnosti. Moraju da misle,rasuđuju i zaključuju s toga oni su pri samostalnom kretanju izloženi velikom fiziološkom naporu.
Osnovne funkcije bijelog štapa
Bijeli štap je produžena ruka osobi sa oštećenim vidom jer pomoću njega može da otkrije, prepozna i izbjegne prepreku. Bijeli štap je,upozorenje za učesnike u saobraćaju i u raznim drugim situacijama za osobe koje vide. Udaranje štapom o podlogu dobija se poseban zvuk koji se odbija od prepreke, što omogućuje osobi sa oštećenim vidom da može procijeniti rastojanje od prepreke i pri kretanju izbjeći sa njom kontakte. Bijeli štap je sredstvo sa mnoštvom različitih namjena:
- Štap je amortizer on dodiruje stvari na direktnom putu putnika sa oštećenim vidom.
- Služi kao produžena ruka ili pipaljka,širi informacije koje se dobijaju čulom dodira.
- Pronalazi i potvrđuje i razlikuje granične oznake na putu
- Pomaže u uspostavljanju linije pravca kretanja.
- Otkriva rupe na putu
- Indentifikuje osobu sa oštećenim vidom.
- Štap zaustavlja automobile na raskrsnici, daje vozačima upozorenje kada ulaze u ulicu prije osobe sa oštećenim vidom.
- Dobro korišćen štap projektuje pozitivnu sliku o osobi sa oštećenim vidom.
- Štap je sistem zamjenjivanja vida, on zamjenjuje optičku percepciju taktilnom.
- Omogućava osobi sa oštećenim vidom da se kreće slobodno i pouzdano, oslobođen brige i straha.
- Omogućava I jeste simbol nezavisnosti.
Možemo zaključiti da štap kao i ostala alternativna sredstva za kretanje pružaju vidnu zaštitu u određenoj mjeri ali ne garantuju potpunu sigurnost. Kod osobe sa oštećenim vidom je potrebno razviti pažnju,koncentraciju,kontrolu,upornost i odlučnost pri samostalnom kretanju i orjentaciji u prostoru.
Posebna svojstva i razvoj tehnika kretanja sa dugim štapom
Dugi štap je duži od klasičnog, a njegova visina se određuje prema visini korisnika. Pravilo je da mu doseže do srednjeg dijela grudne kosti.Osobi sa oštećenim vidom omogućuje da brze i lakše otkrije prepreku. Po savremenoj metodi kretanja korisnik ga ispred sebe pokreće u luku udarajuci lijevo desno o podlogu pri čemu se proizvodi zvuk,koji kao što je već rečeno daje dopunske informacije o osobi sa oštećenim vidom. Ispružena ruka se povremeno podiže u zaštitni položaj za prepreke u visini glave,što omogućuje da se tijelo bolje štiti od kontakta sa preprekom. Razlikujemo dvije temeljne tehnike upotrebe dugog štapa,to su: dijagonalna tehnika i tehnika dodira. Dijagonalna tehnika pruža ograničen sistem zaštite i sigurnost korisnika,a tehnika dodira pruža sigurniji način samostalnog kretanja u prostoru.Ubrzo se ispostavilo da se njegovim korišćenjem pri kretanju osobe sa oštećenim vidom povećava njihovo samopouzdanje , sigurnost i efikasnost u otkrivanju prepreka.
Zaključak
I pored velikog tehnološkog napretka u prošlom vijeku pa u određenom smislu do napretka u elektronskim i drugim pomagalima za samostalno kretanje osoba sa oštećenim vidom,još uvjek nije pronađena adekvatna zamjena za bijeli štap, posebno za dugi štap sa razvijenim tehnikama za samostalno i pouzdano kretanje u poznatom i nepoznatom prostoru. Njegova prikladnost sastoji se,ne samo u jednostavnosti, praktičnosti i jeftinoj nabavci, vec prvenstveno zbog efikasne primjene u praksi.S toga obuku pravilnog i racionalnog korišćenja bijelog štapa uz ostala živa i neživa pomagala treba i dalje razvijati i usavršavati. Treba u što većoj mogućoj mjeri razvijati sposobnosti osoba sa oštećenim vidom u prostornom orjentisanju i samostalnom kretanju, jer je to neophodan uslov za njihovu uspješnu rehabilitaciju,vođenje samostalnog života i potpuniju socijalnu integraciju u široj društvenoj sredini.
