Treći seminar za osobe sa invaliditetom iz južnog regiona Crne Gore “Poštovanje ljudskih prava i zabrana diskriminacije osoba s invaliditetom kao učesnika u saobraćaju” održan je 25. marta u Baru, u Gradskom restoranu.
Organizacija slijepih za Bar i Ulcinj implementira projekat „Učinimo pristupačan saobraćaj za OSI“, koji je podržan od strane komisije Ministarstva kapitalnih investicija za raspodjelu sredstava nevladinim organizacijama za finansiranje projekata/programa u oblasti zaštite lica sa invaliditetom u saobraćaju, u 2021 godini.
“Ovaj projekat traje osam mjeseci. Na početku smo uradili brošuru ‘OSI kao učesnik u saobraćaju’, koja se distribuira učesnicima seminara, kao i učesnicima završnog Okruglog stola. Prvi seminar održan je 24. februara u Podgorici za centralni region, a 14. marta u Bijelom Polju za OSI iz sjevernog regiona. Na završnom seminaru, održanom u Baru, uglavnom su pristvovale osobe sa djelimičnim i potpunim gubitkom vida. Direktne ciljne grupe su osobe sa invaliditetom, kao korisnici ili pružaoci usluga u saobraćaju, te zainteresovana javnost”, objasnio je predsjednik Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj Veselin Joketić.
On je najavio da planiraju da održe i tri jednodnevna seminara za pružaoce usluga u saobraćaju u južnom, centralnom i sjevernom dijelu Crne Gore. Na kraju će biti organizovan Okrugli sto, na kojem će se čuti zapažanja učesnika u saobraćaju OSI, ali i pružaoca usluga u saobraćaju.
“Tokom seminara stekli smo utisak i došli do zaključka da saobraćajne usluge u našoj zemlji, nažalost, nijesu pristupačne osobama sa invaliditetom, kako u željezničkom, autobuskom saobraćaju, dok pomorski saobraćaj skoro da i ne koristimo. Jedino je, u nekoj mjeri, pristupačan avio-saobraćaj. Takođe, i gradski saobraćaj po svim gradovima je, prema svjedočenju učesnika seminara, u potpunosti nepristupačan. Isto važi i za međugradski autobuski, kao i željeznički prevoz. Potrebama OSI ne odgovaraju ni autobuske, ni željezničke stanice. Taxi vozila nijesu pristupačna, a za lica koja koriste invalidska kolica, ne postoji nijedno specijalizovano vozilo za polaganje vozačkog ispita sa ručnim komandama”, ukazao je Joketić.
Marija Božović, jedna je od najaktivnijih članova Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj. Ova istaknuta aktivistkinja pokreta za zaštitu ljudskih prava osoba s invaliditetom, bila je u ulozi trenera seminara u Baru.
“Biti osoba sa invaliditetom, a učestvovati u saobraćaju, bilo da ste stranka u javnom prevozu, vozač ili pješak na ulici, veoma je komplikovano, a ponekad i rizično u odnosu na trenutno stanje u saobraćaju. Kada hoćete da samostalno krenete negdje iz vašeg doma, najprije vam se pojavi osjećaj neravnopravnosti i nejednakosti u odnosu na ostale građane, jer su gotovo sva sredstva u javnom prevozu u većoj ili manjoj mjeri nepristupačna za osobe sa invaliditetom”, podcrtala je Božović.
Ukazala je da one OSI koje su bile u prilici da barem jednom godišnje otputuju u neku od zemalja EU, mogu povući paralelu i shvatiti koliko je javni prevoz kod nas nebezbjedan za OSI učesnike.
“Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima OSI, koja je od 2009. godine postala dio pravnog Sistema Crne Gore, prepoznaje i definiše pristupačnost kao jedno od svojih osnovnih načela, ali posebno ljudsko pravo OSI. U Članu 9 država potpisnica definiše obavezu da osigura pristupačnost, kako fizičkog okruženja, tako i saobraćaja uopšte ovim licima. To podrazumijeva pristupačnost sredstvima javnog prevoza, pristupačne objekte, autobuske i željezničke stanice, aerodrome, luke, saobraćajnice i druge javne prostore koji su namijenjeni saobraćaju, informacije o prevoznim sredstvima, linijama, informaciono-komunikacione tehnologije koje pružaju i omogućavaju korišćenje usluga saobraćaja”, objasnila je Božović.
Konvencije i drugi unutrašnji propisi za sada, kaže ona, daju samo teorijski vid pristupačnosti javnom prevozu.
Iako su aerodromi u Podgorici i Tivtu donekle pristupačni, ni oni nemaju taktilne trake vodilje za samostalno kretanje osoba sa smetnjama vida, kao ni dostupne instrukcije za putnike u vazduhoplovu nacionalnog avio-prevoznika. Ni osobe oštećenog sluha nijesu u boljoj poziciji ne postoji njima neophodna tehnička podrška, niti obučeno osoblje za gestovni govor.
“S obzirom da OSI, poput ostalih putnika, plaćaju cijenu karte u punom iznosu, morali bi dobiti uslugu koja ispunjava savremene standarde i potrebe”, zaključuje ova visprena djevojka.
I Mitar Đukanović je nezadovoljan uslovima u saobraćaju za predstavnike ove ranjive kategorije društva.
“Često se samostalno krećem javnim prevozom. Svakodnevno svjedočim nedostatku pristupačnosti za OSI, pogotovo kada su pješačke i taktilne staze u pitanju. U posljednje vrijeme su u Baru počele da se rade taktilne staze, međutim, problem i dalje predstavljaju neuređeni trotoari sa ispupčenjima ili udubljenjima, a nerijetko nesavjesni vozači na njima parkiraju vozila… Sve su to velike barijere za osobe sa smetnjama vida”, navodi Đukanović.
Situacija je, smatra on, u gradskom saobraćaju takođe komplikovana. “Autobusi mnogo kasne, a u njima ne postoji ni zvučna informacija na kojem se stajalištu u tom trenutku nalazimo. Ista je situacija i sa međugradskim prevozom. Ni sa vozovima nije lagodnije i bolje. Samo jedan voz ima zvučnu signalizaciju o trenutnoj lokaciji. Pristupačnost šalterima na autobuskim i željezničkim stanicama je takođe upitna, naročito zbog toga što nijesu dobro osvijetljeni. Ni na stanicama nema taktilnih staza”, naveo je Đukanović.
Članica Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj Sanja Šljivančanin, ima jako oštećen vid. Veliki problem joj, zbog nemogućnosti da upravlja bilo kojim saobraćajnim sredstvom, stvara nepristupačnost autobuskim stajalištima, kao i nemogućnost da bezbjedno uđe u to prevozno sredstvo.
“Nezadovoljna sam i stanjem u željezničkom prevozu. Najpristupačniji je avio- saobraćaj, ali i tu ima dosta infrastrukturnih nedostataka.
Evidentno je da u ovoj oblasti za OSI postoje veliki problemi. Ipak, na kraju uspješnog seminara, učesnici su složno poručili da se nadaju da će, nakon objektivnog sagledavanja problematike, edukacije i implementiranja zaključaka sa seminara, doći do dosljednije primjene zakonom zagarantovanih prava lica sa invaliditetom na bazi nediskriminacije i jednakosti sa drugima a, naposljetku i buđenja svijesti u društvu da se ovoj populaciji pomogne i olakša kretanje i život.
