BONTON ZA SVAKODNEVNU KOMUNIKACIJU SA OSOBAMA SA INVALIDITETOM

Ako već poznajete osobu sa invaliditetom ili ako ste i vi sami osoba sa invaliditetom, treba da znate da za komunikaciju sa ovim osobama važe ista „pravila“ kao i za komunikaciju sa ljudima koji nemaju invaliditet.

Međutim, ako do sada niste imali priliku da budete u društvu osobe sa invaliditetom, vjerovatno želite da saznate ta „pravila“.

Upravo sa željom da se olakša svakodnevni život osoba sa invaliditetom i unaprjedi njihova društvena uključenost, kao i da se ljudi podstaknu na kontakte bez straha, napravljen je bonton za svakodnevnu komunikaciju sa osobama sa invaliditetom, kojeg prenosimo u nastavku ovog teksta.

  • Prilikom razgovora sa osobom sa invaliditetom najvažnije je da usmjerimo pažnju na osobu, a ne na njen invaliditet. Invaliditet je samo jedna od datosti ili svojstva ličnosti.
  • Pristojno je rukovati se sa osobom sa invaliditetom, pa čak i kad osoba ima ograničene mogućnosti pokreta ruke ili koristi protezu ili je slijepa.
  • Kada smo u društvu osobe sa invaliditetom, treba da budemo prirodni i neposredni. Nema razloga za  pretjeranom ljubaznošću, iskazivanjem sažaljenja ili ustručavanjem i nelagodom.
  • Svaki vid izbjegavanja ili ignorisanja osobe sa invaliditetom je oblik skrivene diskriminacije. Izbjegavanje direktne komunikacije, skretanje pogleda i okretanje leđa osobi su znaci nepoštovanja i odbacivanja i mogu povrjediti njenu ličnost I dostojanstvo.
  • Kada se obraćamo osobi sa invaliditetom, treba da se obraćamo direktno i neposredno njoj, a ne njenom asistentu, partneru, prevodiocu ili roditelju.Iako posjeduju neki senzorni ili fizički invaliditet, većina ovih osoba nema intelektualni invaliditet, tako da sa njima treba komunicirati na istom intelektualnom nivou kao sa bilo kojom drugom osobom bez invaliditeta. Iz tog razloga, u komunikaciji sa osobom sa invaliditetom nema potrebe da tražimo „posrednika“.
  • Prije nego priskočite u pomoć, uvjek upitajte osobu sa invaliditetom da li želi Vašu pomoć.Možda pomoć nije potrebna, ili je nepoželjna.
  • Kada je potrebno da pružimo pomoći osobi sa invaliditetom, najbolje je da pitamo samu osobu kako joj najbolje možemo pomoći. Često se dešava da u takvim situacijama polazimo od sebe i od toga kako mi mislimo da je najbolje da reagujemo, a nesvjesno zanemarujemo potrebe same osobe i  pristup koji njoj najviše odgovara.
  • Treba poštovati pravo na slobodan izbor i samostalnost osoba sa invaliditetom. Nedopustivo je nametati stavove, postupke i odluke odrasloj osobi sa invaliditetom pod izgovorom njene invalidnosti. Jedini izuzetak mogu prestavljati osobe sa određenim intelektualnim invaliditetom koje zbog prirode svoje invalidnosti ne mogu potpuno samostalno donositi odluke.
  • Ne treba da se bojimo pogrešnih rječi ili izraza u komunikaciji sa osobama sa invaliditetom.  Razgovarajmo normalno, služeći se svakodnevnim rječima i izrazima poput: „Vidimo se”, „Žurim, trčim/idem dalje”, „Čujemo se” – bez obzira o kakvom invaliditetu se radi kod osobe sa kojom razgovaramo.
  • Kada se pozdravljamo sa sljepom ili slabovidom osobom, koju ne srećemo često, treba da joj se predstavimo i kažemo gdje smo se upoznali da bismo joj pomogli da nas prepozna. Ako nudimo pomoć u kretanju, treba joj ponuditi da se osloni na našu ruku ili rame.
  • Gluvo-sljepe osobe nas mogu razumjeti jedino putem dodira. Ako se nekada nađemo u situaciji da komuniciramo sa osobom koja ima ovu vrstu invaliditeta, uspostavićemo kontakt sa njomispisivanjem velikih pisanih slova na njenom dlanu.
  • Ako razgovaramo sa osobom oštećenog sluha, treba da pričamo polako i da licem budemo direktno okrenuti ka njoj, jer će joj naš izraz lica i pokreti usana pomoći da nas razumije. Nema razloga da vičemo, ili da govorimo osobi u uvo. Ako ipak nismo sigurni da nas je razumjeo/la -možemo da napišemo poruku.
  • Ako sa osobom u invalidskim kolicima vodimo duži razgovor, treba da sjednemo ili kleknemo kako bi smo se gledali u oči.  Na ovaj način, oba sagovornika su u istim pozicijama, što im obezbjeđuje osjećaj ravnopravnosti i međusobnog poštovanja.
  • Ako osoba otežano govori, treba da je slušamo sa dodatnom pažnjom. Ako nismo razumjeli šta je rekla, treba da je zamolimo da ponovi. Ne treba da se pretvaramo da smo je razumjeli ili da završavamo rečenicu umjesto nje.
  • Ako osoba otežano govori, treba da je slušamo sa dodatnom pažnjom. Ako nismo razumjeli šta je rekla, treba da je zamolimo da ponovi. Ne treba da se pretvaramo da smo je razumjeli ili da završavamo rečenicu umjesto nje
  • Kada osobi sa invaliditetom objašnjavamo put, moramo da mislimo na stvari kao što su: udaljenost, pristupačnost, gdje su trotoari koji imaju spuštene rampe na prelazima i taktilne trake za sljepe, gdje postoje zvučni semofori, koje ustanove/zgrade imaju postavljene rampe i slično. Ukratko treba da vodimo računa o svim faktorima i fizičkim preprekama koje mogu ometati odnosno olakšati kretanje osoba sa invaliditetom.
  • Djecu ne treba sprečavati da postavljaju pitanja osobi sa invaliditetom o njenim ortopedskim pomagalima– kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi. Otvoren razgovor pomaže da se razbiju i premoste predrasude koje proističu iz strahova ili zabluda, a koji se baziraju upravo na neznanju i nedovoljnoj informisanosti.
  • Kad se osoba koja koristi kolica „prebaci“ iz njih u automobil ili na stolicu, klupu, krevet i slično, ne treba sklanjati kolica izvan njenog dohvata. Ako se ipak moraju pomjeriti iz nekog razloga, treba da pitamo za mišljenje osobu koja koristi kolica. Isto se odnosi i na osobe koje koriste hodalice i štake.
  • Ne mislimo o ljudima sa ortopedskim pomagalima kao o bolesnicima.Oštećenja koja uzrokuju nemogućnost kretanja mogu nastati i bez pojave bolesti. Neki od razloga korišćenja ortopedskih pomagala mogu biti: oštećenje kičmene moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, skleroza multipleks, dječja paraliza, bolesti srca, teži oblici reumatičnih pojava i još mnogo drugih uzroka pri oštećenju organa za kretanja.
  • Ne mislimo o ljudima sa ortopedskim pomagalima kao o bolesnicima.Oštećenja koja uzrokuju nemogućnost kretanja mogu nastati i bez pojave bolesti. Neki od razloga korišćenja ortopedskih pomagala mogu biti: oštećenje kičmene moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, skleroza multipleks, dječja paraliza, bolesti srca, teži oblici reumatičnih pojava i još mnogo drugih uzroka pri oštećenju organa za kretanja.
  • Pomagala kao što su štake, štap ili kolica osobe sa invaliditetom možemo da diramo samo ako smo za to bili zamoljeni. Ne naslanjajmo se na invalidska kolica, ona su dio intimnog prostora osobe koja ih koristi.
  • Ne milovati psa vodiča dok je na „radnom mjestu”.Ako to želimo, uvjek pitajmo vlasnika za dozvolu. Takođe, treba omogućiti nesmetan pristup i ulaz psima vodičima u javnim institucijama i u prevoznim sredstvima.
  • Ne zaboravite da osobe sa invaliditetom imaju prednost u javnim ustanovama i svim drugim mjestima.
  • Kada čekamo u redu treba da ustupimo svoje mjesto ili da se potrudimo da teško pokretna osoba odmah dođe na red. Nekim osobama sa invaliditetom može biti fizički naporno čekanje u dugim redovima, a osobe sa autizmom mogu biti uznemirene.
  • U javnim prevoznim sredstvima ne koristite mjesta označena za osobe sa invaliditetom, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnog prevoza.
  • U saobraćaju posebno poštujte vozače – osobe sa invaliditetom, koje imaju na svojem vozilu istaknut znak  za osobe sa invaliditetom, tako što ćete povećati rastojanje, smanjiti brzinu i povećati oprez, jer većina osoba sa invaliditetom su dobri vozači, ali sa neznatno sporijim reagovanjem, jer su im komande ručne.
  • Ne parkirajmo se na parking mjesta koja su označena “znakom za osobe sa invaliditetom”.
  • Lična pitanja o invaliditetu ili njegovim uzrocima ne treba da postavljamo osobi sa invaliditetom ako s njom nismo bliski. Neke osobe su spremne da vrlo otvoreno govore o svom invaliditetu, čak i pred nepoznatim ljudima, ali nekima od njih to može biti neprijatno, pa iz tog razloga treba biti obazriv i poštovati njihova osjećanja i odluke.
  • Treba biti tolerantan i strpljiv u ophođenju sa osobama sa invaliditetom jer nekima od njih može trebati više vremena da obave neku radnju ili nešto kažu. Iako su ponekad prinuđene da neke aktivnosti rade sporije, osobe sa invaliditetom mogu biti vrlo efikasne i uspješne u mnogim poslovima.
  • Osobe sa invaliditetom imaju pravo na grešku. Kao i svi ljudi, i osobe sa invaliditetom mogu da pogrješe i to na način koji nije posledica njihove invalidnosti, već odraz naše „nesavršene“ ljudske prirode.
  • Ne hvalimo pretjerano osobu sa invaliditetom zbog obavljanja normalnih životnih radnji ili određenih poslova. Ako osoba ima neku vrstu invaliditeta, to nikako ne znači da su sve njene funkcije i sposobnosti time pogođene. Osoba koja je, na primjer, sa smetnjama vida ili u kolicima može sa lakoćom naučiti lekciju ili napisati dobar tekst, jer njene intelektualne sposobnosti nisu narušene vrstom invalidnosti koju ima.
  • Od nas se ne očekuje da pokazujemo sažaljenje prema osobama sa invaliditetom. Prema njima se ponašajmo kao prema jednakima, jer one to i jesu.
  • U komunikaciji sa osobama sa invaliditetom, ali i sa osobama bez invaliditeta, treba da se pridržavamo osnovnog pravila koje glasi da se prema drugima ophodimo onako kako želimo da se drugi ophode prema nama.